Uvijek je pošteno na početku neke priče objasniti kako je i zašto počela, pa tako ću i ja odgovoriti i objasniti zašto toliko volim fotografiju.
Moje ime je Žeminea i fotografija je oduvijek bila moja strast. Već sa dvije godine sam u redakciji Narodnog lista u kojem je radila moja majka napravila svoju prvu fotografiju i to ni manje ni više nego pod budnim okom jednog od naših najvećih majstora fotografije – Ante Brkana. Je li bila dobra ne znam, ali Narodni list ju je čak objavio, tako da je vjerojatno radi nečega bila dobra za objavu u tada najuglednijem zadarskom mediju.
Tako je sve krenulo, a ja sam se s godinama u fotografiju sve više zaljubljivala i zavoljela kao malo toga u životu. Nije teško objasniti zašto toliko volim fotografiju. Naime, s ničim ne možete tako dobro zadržati uspomene i uhvatiti trenutke kao što možete s fotoaparatom. Fotoaparat mi daje jednu supermoć, a to je da mogu zaustaviti vrijeme fotografijom.
Svijet fotografiram svojim očima, ovisna sam o otkrivanju njegove ljepote u svim oblicima i pričanje njegove priče kroz fotografije, koje će ostati vječno zabilježene za neke nove generacije. Osobno mi je draže fotografirati portrete, bez obzira je li riječ o parovima, obiteljima ili je na fotografiji netko sam, usamljena duša, vuk samotnjak ili naprosto osoba koja želi imati barem jednu svoju dobru, profesionalnu fotografiju. Za mene je veliki izazov čovjekovu osobnost staviti na prvo mjesto i izvući je u pravom svjetlu.
Portrete najviše volim raditi u prirodi, jer mislim da nijedan studio ne može zamijeniti boje i sjene prirode. Priroda je najveći studio na svijetu, za one koji je znaju dobro iskoristiti.
Moj stalni pratitelj u poslu je moj Nikon, a uz njega su uvijek i stalno najkvalitetniji Nikonovi objektivi. Moj cilj je stvoriti lijepe, kreativne i nezaboravne fotografije zbog kojih će i drugi poželjeti naučiti kako napraviti savršenu fotografiju.
